Uvod

Na povijest čovječanstva se, u isto vrijeme, može gledati kao na povijest pejgambera. Svoju Objavu Allah, dž. š., je u svim povije-snim etapama čovjeku dostavljao putem poslanika. Poslanici su ljudima objašnjavali svoga Gospodara, dostavljali im Njegove riječi.

U Kur'anu se ova misija niza vjerovjesnika detaljno objašnjava. Objašnjava se njihovo ponašanje prilikom pozivanja, poteškoće na koje su nailazili i načini njihovog rješavanja te uzoran moral. Ono što su doživljavali vjerovjesnici Allah, dž. š., navodi u Kur'anu da bi ljudi uzeli pouku iz toga. Njihova borba i moral uzor su i onima koji žive u našem vremenu.

Uporedo sa našim pejgamberom, Muhammedom, a.s., u Kur'anu se prenose vijesti i o Isau, Sulejmanu, Jusufu, Nuhu, Ibrahimu, a.s., i još nizu drugih pejgambera, prenose se događaji koji su oni doživljavali i iz kojih možemo uzeti pouku. Dok se, npr., prenosi dijalog Jusufa, a.s., sa njegovom braćom, njegovo bacanje u bunar od strane braće, njegovo prodavanje kao roblje, bacanje u tamnicu nakon što je, kao rob, oklevetan na dvoru, a odatle ustoličenje na čelo državne blagajne, vidljive su mnoge imanske odlike iz kojih i mi možemo uzeti pouke. Osim toga, prenose se i mudra saznanja o psihologiji čovjeka i zajednice.

Ili, doista veoma lijepi primjeri za nas nalaze se u tome što se, dok su ga bacali u vatru, Ibrahim, a.s., kojeg Allah, dž. š., u Kur'anu spominje kao ''lijep uzor za nas'', oslanjao i okretao ka Allahu, dž. š., i u njegovom ispoljavanju iskrenosti i blagoj naravi.

A pejgamber o čijem se karakteru i životu najviše govori u Kur'anu je Musa, a.s., koji se spominje u tačno 34 kur'anske sure. u trima velikim kur'anskim surama (Al-A'raf, Ta-ha, Al-Qasas) navodi se mnogo detaljnih podataka o Musaovom životu. u svim ovim surama i ajetima se, počev od njegovog djetinjstva, veoma detaljno prenosi Musaova borba protiv Faraona, loše ponašanje njegovog naroda i Objava koju im je donosio. Pronicljivost koju je iskazivao u teškim situacijama iznosi se kao uzor.

U ovoj knjizi ćemo, u svjetlu kur'anskih navoda, analizirati život Musaa, a.s. Vidjet ćemo da je živio znakovima ajeta. Značajan moment na koji se mora obratiti pažnja je da u Musaovom životu trebamo vrjednovati ne kao događaje doživljene i okončane u prošlosti, već kao primjere i pouke, koje će osvjetljavati današnjicu i davati smjernice našem životu.

Faraonova Dominacija Egiptom i Stanje Sinova Israilovih

Uporedo sa državama-gradovima, koje su u istom periodu osnivane u Mezopotamiji, staroegipatska civilizacija je jedna od najstarijih civilizacija povijesti. Egipat (Misir) je poznat kao država koja je kroz povijest posjedovala organizirani socijalni i politički poredak. To što su oko 3000-te godine p.n.e. pronašli i koristili pismo, što su se koristili Nilom, što je njihova država okružena pustinjom i što su, zahvaljujući prirodnoj strukturi, bili zaštićeni od mogućih vanjskih napada, veoma su bitni faktori napretka civilizacije koju su posjedovali Egipćani.

Međutim, to je bila civilizacija u kojoj je na snazi bila ''Faraonska vladavina'', koja se u Kur'anu opisuje kao najočitiji ateistički sistem. Članovi te zajednice su se oholili pred Bogom, dž. š., negirali Ga i okretali leđa pravoj vjeri. Napredna civilizacija koju su posjedovali, socijalni i politički sistemi i vojni uspjesi nisu ih mogli spasiti od uništenja.

Što se tiče najbitnijih događaja u povijesti Egipta, oni su se desili u vezi sa postojanjem sinova Israilovih u ovoj zemlji.

Sinovi Israilovi su porobljeni od strane Faraonovog režima u Egiptu i upošljavani su u najtežim poslovima.

Israil je drugo ime Jakuba, a.s. Jakubovi sinovi su predstavljali narod poznat kao ''sinovi Israilovi'', a koji će se kasnije spominjati i pod imenom ''Jevreji''. Što se tiče dolaska sinova Israilovih u Egipat, on se desio u vrijeme Jakubovog mlađeg sina, Jusufa, a.s. Život Jusufa, a.s., u Kur'anu se detaljno objašnjava u suri Yusuf. Počev od djetinjstva, Jusuf, a.s., je prošao kroz razne nevolje, bio izložen napadima i klevetama. Kasnije je, spašavajući se tamnice, u koju je dospio u ishodu jedne klevete, došao na čelo državne blagajne Egipta. Nakon toga su, pod njegovim vodstvom, u Egipat počeli stizati sinovi Israilovi. Ovaj slučaj se na slijedeći način spominje u Kur'anu:

I kad iziđoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i reče: "Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!" (Yusuf, 99)

Prema onome što razumijemo iz Kur'ana, sinovi Israilovi, koji su prvobitno, kako se to naglašava u navedenom ajetu, živjeli u miru i sigurnosti, vremenom su počeli gubiti svoj status u egipatskoj zajednici, da bi, na kraju, došli u položaj roblja. Iz ajeta se vidi da su u periodu Musaovog dolaska sinovi Israilovi živjeli u jednom takvom položaju. Musa, a.s., je, prema kur'anskoj formulaciji, otišao kod Faraona kao pripadnik ''podjarmljenog naroda''. Na bitno saznanje, u tom kontekstu, nailazimo u ovih nadmenim riječima Faraona i njegovih ljudi protiv Musaa i Haruna, a.s.:

"Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi, a narod njihov je roblje naše?" - govorili su. (Al-Mu'minun, 47)

Staroegipatska gravura, na kojoj je predstavljen ulazak sinova Israilovih u Egipat.

Prema onome što se saopćava u ajetima, Egipćani su nad sinovima Israilovim uspostavili jednu stvarnu robovlasničku upravu. Za obavljanje svojih poslova oni su koristili sinove Israilove. Mučili su ih i držali pod presijom u cilju provođenja i održavanja njihove podjarmljenosti. Presije koje su u egipatskom društvu vršene nad sinovima Israilovim dostizale su toliku krajnost da su pod kontrolu uzeli čak i strukturu njihovog stanovništva. Sprječavalo se povećanje muškog življa, za koje su mislili da predstavlja opasnost po njih, a u životu su ostavljali žene koje će koristiti u svojoj službi. Obraćajući se sinovima Israilovim, Allah, dž. š., ovu činjenicu ističe na slijedeći način:

I kada smo vas od Faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali a žensku u životu ostavljali; - a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg. (Al-Baqara, 49)

I pošto smo vas Mi od Faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali, to je bilo teško iskušenje od Gospodara vašeg. (Al-A'raf, 141)

U Egiptu je postojala jedna preovladavajuća vjera. To je jedna idolopoklonička vjera, koju su nasljeđivali od svojih predaka. Prema ovoj neodrživoj vjeri, postojalo je mnogo bogova. Što se tiče Faraona, on je bio bog koji živi na Zemlji. Eto, takvo ubjeđenje mu je davalo veliku moć naspram naroda. Musaa, a.s., koji se suprotstavljao načinu življenja Faraona i njegovih bližnjih, što je bilo produkt vjere naslijeđene od predaka, doživljavali su kao neprijatelja, pošto, prema vjeri njihovih predaka, apsolutna veličina pripada Faraonu. Faraonova težnja ka uzdizanju, gospodaranje i to da je Musaa, a.s., i Haruna, a.s., doživljavao kao rivale, razumije se iz onoga što su Faraon i njegova svita rekli Musau i Harunu, a.s.:

A oni rekoše: "Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji? E nećemo mi vama dvojici vjerovati!" (Yunus, 78)

Faraon je, prema vjeri svojih predaka, tvrdio da je bog. Štaviše, u tom kontekstu je išao i dalje pa je nastupao sa tvrdnjom kako je on najuzvišeniji gospodar:

"Ja sam gospodar vaš najveći!" - on (Faraon) je rekao. (An-Nazi'at, 24)

Zbog svoje idolopokloničke vjere, Faraon i njegova svita su se smatrali božanstvenim osobama. Zato što su apsolutno bili udaljeni od pojmova, kao što su skromnost, ljubav i saosjećajnost, koje zagovara istinska vjera, bili su krajnje oholi. A u ishodu te oholosti smatrali su da imaju pravo ponašati se brutalno i despotski. Ova njihova karakterna osobina ističe se u slijedećem ajetu:

Faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili, bili su to ljudi nadmeni. (Al-Mu'minun, 46)

Nad narodom Egipta Faraon je imao toliko veliki utjecaj da su se svi povinjavali njegovoj moći. Mislili su da je jedino Faraon gospodar cijelog područja Egipta i rijeke Nil:

Staroegipatska gravura u vezi sa porobljavanjem sinova Israilovih u Egipru. u prvom planu se vide Faraon i njemu bliski, a u pozadini, robovi od Israilove loze, koji su povezani konopima oko vrata.

I Faraon obznani narodu svome: "O, narode moj," - reče on - "zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? (Az-Zuhruf, 51)

Nil predstavlja život za Egipat. Zahvaljujući Nilu, razvili su poljoprivredu. Vodom iz njega navodnjavali su se usjevi, podmirovale potrebe stoke, a i stanovništvo napajalo. Eto, prema Faraonu i glavešinama iz njegovog okruženja, jedini gospodar sve te vode i zemlje bio je Faraon. Ovu Faraonovu moć su prihvatili svi i pokoravali joj se.

Kako bi lakše podjarmljivao narod i efikasnije koristio svoju moć, Faraon je stanovnike Egipta podijelio na grupe i, sa onima koje je odabrao kao sebi bliske, lakše je uspijevao vladati onim oslabljenim grupama. Pažnja na ovu činjenicu skreće se u slijedećem kur'anskom ajetu:

Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. (Al-Qasas, 4)

Obratimo li pažnju na Egipat (Misir) prije Musaovog rođenja, vidjet ćemo da je cijela zemlja bila preplavljena metežom i smutnjom. Ljudi su, samo zbog rasne razlike, porobljavani, izlagani mučenjima i, bez ikakvog razloga, ostajali bez svoje muške djece. S druge strane, svirepi i oholi Faraon smatrao se bogom na zemlji. Faraon, koji je jednim jakim sistemom djelovao kao da dominira nad svim, osigurao je pokornost naroda.

Upravo u jednom takvom okruženju Allah, dž. š., je, kao vjerovjesnika, poslao Musaa, a.s., koji će uništiti presije i tiraniju, ljude podsjetiti na to da je Allah, dž. š., njihov Gospodar, koji će ljude ponovo podučiti istinskoj vjeri i sinove Israilove spasiti od podjarmljivanja.

Rođenje Musaa, a.s.

Musa, a.s., je, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, došao na svijet u jednom veoma haotičnom okruženju. u žvitnoj opasnosti bio je čak i u trenutku samog rođenja. Faraonovom naredbom, sva novorođena muška djeca su ubijana, a, radi robovanja, u životu su ostavljana ženska djeca. Eto, Musa, a.s., je svoj život započeo u jednoj ovakvoj opasnosti, među robovima i sa prijetnjom smrću. Što se tiče njegove majke, ona je osjećala veliku zabrinutost za Musaom, a zabrinutost je trajala do nadahnuća koje je dobila od Allaha, dž. š.:

I Mi nadahnusmo Musaovu majku: "Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti." (Al-Qasas, 7)

Allah, dž. š., je Musaovoj majci rekao kako će postupiti ako se bude plašila. Ako Faraonovi ljudi saznaju za Musaovo rođenje, ona ga je trebala staviti u sanduk i spustiti u rijeku. Musaova majka je, u skladu sa nadahnućem, tako i postupila, pošto je osjećala strah za život. Musaa je stavila u sanduk i spustila u Nil. Nije znala kako i kuda će ga struja odnijeti. Ali, Allahovim nadahnućem, znala je da će mu se, na kraju, ponovo vratiti i da će biti pejgamber. Allah, dž. š., Koji sve stvara i daje poredak, stvorio je i nju i Musaa, a.s., saopćio joj kakve će biti njihove sudbine. Allah, dž. š., je kasnije Musau, a.s., na slijedeći način saopćio ovu činjenicu u vezi sa njegovim rođenjem:

Kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stječe:

'Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.' i Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod okom mojim. (Ta-ha, 38-39)

Veoma bitan detalj nad kojim se ovdje treba zadržati je sudbina. u navedenim ajetima Allah, dž. š., saopćava da je rekao Musaovoj majci da svog sina spusti u rijeku, da će ga poslije Faraon prihvatiti, da će joj se vratiti i biti vjerovjesnik. Dakle, u trenutku Musaovog rođenja već je bilo poznato da će u sanduku biti spušten u Nil, da će ga Faraon pronaći i da će, naposljetku, biti vjerovjesnik, pošto je njegovu sudbinu Allah, dž. š., tako odredio. Allah, dž. š., je to saopćio Musaovoj majci.

Ovdje treba obratiti pažnju na to da su svi momenti Musaovog života, do najsitnijih detalja, određeni u sudbini od strane Allaha, dž. š., i da se dogodilo upravo onako kako je određeno. Nadahnuće kojim je Allah, dž. š., nadahnuo Musaovu majku realiziralo se pojavom nebrojenih uvjeta tačno onako kako je to određeno u sudbini.

Da bi, spašavajući se od Faraonovih ljudi i ne utapajući se u Nilu, Musa, a.s., mogao doći do Faraonovog dvora:

1. sanduk u koji je stavljen tek rođeni Musa, a.s., nije smio propuštati vodu. Zbog toga, stolar je morao napraviti sanduk podesan za plivanje po vodi. S druge strane, oblik sanduka je, isto tako, veoma bitan sa pozicija brzine plivanja. Nije smio biti u obliku koji će mu omogućiti brže kretanje, a time i mogućnost prolaska mjesta gdje se nalazio Faraon, a niti sporije da ne zaostane. Morao je biti napravljen u obliku koji će mu omogućiti baš potrebnu brzinu. A sve to su detalji prethodno utanačeni u sudbini majstora, koji je napravio sanduk tačno onako kako je trebao biti napravljen;
2. struja koja je nosila sanduk nije smjela biti ni brža; rijeka je trebala teći baš potrebnom brzinom. Dakle, protok Nila bio je tačno onakav kakvog je Allah, dž. š., u sudbini odredio da treba biti;
3. vjetar je, isto tako, opet na potreban način, morao utjecati na plivanje sanduka. i vjetar je, dakle, puhao u skladu sa prethodno određenom sudbinom. Niti je trebao povlačiti jačim puhanjem, niti puhati u suprotnom smjeru, a niti mu smanjiti brzinu lagahnim puhanjem;
4. niko drugi, tokom dužine Nila, nije trebao pronaći taj sanduk. Dakle, niko opasan nije trebao proći tuda, a onaj ko je i prolazio nije ga smio uočiti. Prema tome, svi oni koji su živjeli u blizini Nila su, u skladu sa sudbinom, na neki način bili onemogućeni da prođu obalom ili vide sanduk. Upravo, i taj uvjet se realizirao prema sudbini koju je Allah, dž. š., odredio;
5. kao Musaov život, život Faraona i njegove porodice bio je, isto tako, u skladu sa propisanom sudbinom. i oni su u tačno određeno vrijeme morali biti na potrebnom mjestu i morali su pronaći Musaa, a.s. Faraonova porodica je možda planirala ranije doći na obalu Nila, i ono što je bilo povod njihovog zakašnjenja je, također, osiguralo obavljanje potrebnog djela određenog u sudbini.

Sve ovo su samo neki od uvjeta koji su omogućili Musaov pronalazak od strane Faraona, sve se realiziralo apsolutno onako kako je moralo da se desi, u skladu sa riječima kojima je Allah, dž. š., ranije nadahnuo Musaovu majku. u biti, obećanje koje je Allah, dž. š., dao Musaovoj majci, a i ostali događaji, realizirali su se u skladu sa sudbinom koju je Allah, dž. š., mnogo ranije odredio.

Događaji određeni u Musaovoj, a.s., sudbini nisu samo događaji koje smo ovdje naveli. Svaki trenutak njegovog života režiran je na jednoj određenoj liniji sudbine. Niti je on mogao birati mjesto, ni godinu svoga rođenja, ni svoj narod, a niti svoje roditelje. Sve to je određeno i kreirano od strane Allaha, dž. š.

Razmislimo li podrobnije i detaljnije, neposrednije ćemo moći osjetiti kako, na jedan apsolutan način, sudbina gospodari svakim trenutkom našeg života. A ovo kazivanje umnogome podsjeća i pruža priliku da se razmišlja o tome. Svim ovim detaljima iz kazivanja Allah, dž. š., nas, zapravo, upozorava na to da je On sudbinu svih ljudi kao i cijelog Kosmosa ranije odredio.

Kako god je, linijom sudbine, Musa, a.s., plovio Nilom, isto tako su i Faraon i njegova porodica, u skladu sa svojim sudbinama, otišli na mjesto susreta sa njim. u Kur'anu se na slijedeći način saopćava da se Faraonova porodica ponašala isto onako kako je to Allah, dž. š., ranije nadahnuo Musaovu majku, da su ga, zapravo, nesvjesno uzeli pod svoju žaštitu:

I nađoše ga Faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; - zaista su Faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili.

I žena Faraonova reče: "On će biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda će nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti." A oni ništa ne predosjetiše. (Al-Qasas, 8-9)

Tako su Faraon i njegova porodica, ne znajući tok sudbine, ali podložni toj sudbini, pronašli Musaa i uzeli ga sebi. Štaviše, uzeli su ga k sebi nadajući se da će im on donijeti neku korist.

A, s druge strane, Musaova majka je osjećala zabrinutost zbog toga što nije znala za stanje svog sina. Allah, dž. š., saopćava da je osnažio njeno srce, kako bi to podnijela:

I srce Musaove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili.

I ona reče sestri njegovoj: "Idi za njim!" i ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili.

A Mi smo mu već bili zabranili dojilje, pa ona reče: "Hoćete li da vam je pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?"

I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna. (Al-Qasas, 10-13)

Musa, a.s., se, kao dojenče, nije okretao ni prema jednoj dojilji, nije sisao mlijeko nijedne od njih, pošto mu je Allah, dž. š., odredio sudbinu da jedino doji mlijeko svoje majke. i ovaj slučaj je primjer da se sve ljudske želje dešavaju prema sudbini određenoj od strane Allaha, dž. š. Musa, a.s., se, na kraju, kako je to i saopćeno njegovoj majci, vratio svojoj porodici.

U kazivanju o Musa, a.s., Allah, dž. š., pokazuje vjernicima da događaje koji izgledaju kao nepremostivi i teški stvara sa olakšicom, a da događaje koji izgledaju kao zlo (šerr) jednostavno preokreće u dobro (hajr). To što se jedna majka našla u direktnom suočenju sa opasnošću ubistva njenog novorođenčeta od strane vojnika, što je nakon toga, radi njegovog spašavanja, svoje dijete samo otisnula niz rijeku, što je novorođenče pronađeno i usvojeno od strane najmoćnije porodice u državi i što se ono, koje nije htjelo dojiti mlijeko nijedne dojilje, ponovo vratilo svojoj majci... svi ovi događaji su odvojene mudžize koje nam ukazuju na savršenstvo sudbine koju Allah, dž. š., određuje. Svaki detalj sudbine razvija se s hajrom za vjernike. Kao što vidimo u ovom primjeru, Allah, dž. š., taj hajr ponekad provodi uz sasvim neočekivane povode.

Musaov Bijeg Iz Misira Karta starog Egipta U Kur'anu se, u vezi sa Musaom, a.s., prenosi slijedeći događaj: I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i - usmrti. "Ovo je šejtanov posao!" - uzviknu - "on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! (Al-Qasas, 15) U ovom događaju je Musa, a.s., bio svjedok tuče jednog svoga sunarodnjaka. Ne gledajući ko je u pravu a ko u krivu, stavio se na stranu onoga od svog naroda. Onoga iz neprijateljskog naroda je udario šakom i, ne želeći to, usmrtio ga. Musa, a.s., postaje svjestan da je počinio veliku grešku. u ovom događaju Allah, dž. š., nam daje pouku i upoznaje nas sa pogrešnošću stavljanja na nečiju stranu samo zato što taj neko pripada našem krugu, unatoč tome što nije u pravu. Svoje djelo u kome je podržao onoga iz svog naroda Musa, a.s., je okarakterizirao kao ''šejtanski posao''. Pristup koji se ovdje kritizira je, doista, tokom povijesti čovječanstvu uvijek donosio i donosi mržnju i ratove. Zabluda izražena u vidu vrednovanja ljudskih djela ne prema pravdi i istini, već neizostavno pravdanje svoje porodice, plemena, naroda, istomišljenika ili svoje rase, bila je, u povijesti, jedan od najvećih povoda za sukob i tiraniju. Musa, a.s., je odmah shvatio da je taj zli osjećaj, koji šejtan nastoji nametnuti čovjeku, zulum; pokajao se zbog grijeha načinjenog šejtanskim nagovorom i zatražio utočište kod Allaha, dž. š. Ovaj primjer i savjestan postupak Musaa, a.s., u nastavku kazivanja se ističe na slijedeći način: Gospodaru moj," - reče onda - "ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!" i On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv. "Gospodaru moj," - reče - "tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima neću biti od pomoći!" (Al-Qasas, 16-17) Iz počinjenog grijeha Musa, a.s., je shvatio da je zaštitio jednog čovjeka samo zato što je on pripadao njegovom narodu, ali da je, zapravo, trebao provoditi pravednost. Međutim, taj pristrasni pristup dominirao je Egiptom. Musa, a.s., je greškom ubio jednog od njih. Oni će sada možda tražiti Musaovo ubistvo, pošto će se staviti na stranu svoje rase. Ova mogućnost mu je zadala strah: I Musa u gradu osvanu prestrašen, očekujući šta će biti, kad ga onaj isti od jučer pozva ponovo u pomoć. "Ti si, zbilja, u pravoj zabludi!" - reče mu Musa. (Al-Qasas, 18) Tako je počelo razdvajanje između Musaa, a.s., i Faraonovog naroda. Musa, a.s., je noć proveo zabrinut i u strahu, a narednog dana desio se slučaj koji se navodi u prethodnom ajetu: čovjek kojem je prethodnog dana pomogao ponovo je od Musaa, a.s., tražio pomoć pošto je, prema kur'anskoj formulaciji, Musa, a.s., bio od njegovog naroda i mislio je da će mu pomoći kao što je to uradio i prethodnog dana. Međutim, Musa, a. s, nije ponovio istu grešku. Zato što je znao da njegov istonarodnjak nije u pravu, nije mu pritekao u pomoć. A kao stvarni krivac, ovaj čovjek se odmah okrenuo protiv Musaa, a.s., i počeo ga kritizirati. Prilikom kritiziranja je iznio i ubistvo čovjeka od prethodnog dana, koje je Musa, a.s., počinio pomažući mu, a ovaj je sada to koristio kao dokaz protiv Musaa: I kad htjede ščepati zajedničkog im neprijatelja, reče mu onaj: "O, Musa, zar ćeš ubiti i mene kao što si jučer ubio čovjeka? Ti hoćeš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš." (Al-Qasas, 19) Mada to bilo i nehotice, Musa, a.s., se našao u poziciji ubice jednog od Misiraca. Što se tiče Faraona i njegovih glavešina, oni su počeli raspravljati o kažnjavanju, pa čak i ubistvu Musaa, a.s. Jedan koji je čuo te razgovore otišao je kod Musaa i upozorio ga. Uplašen da će ga ubiti, Musa, a.s., je napustio grad i udaljio se iz Misira: I jedan čovjek s kraja grada dotrča: "O, Musa," - reče - "glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik." I Musa iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. "Gospodaru moj," - reče - "spasi me naroda koji ne vjeruje!" (Al-Qasas, 20-21) Ove činjenice u vezi sa životom Musaa, a.s., pružaju nam, također, i podatke o njegovom karakteru. u ajetima se, dakle, donose i saznanja o Musaovom karakteru i nazire se da je on posjedovao jednu veoma osjetljivu i razdražljivu karakternu crtu. Između dva čovjeka koji se tuku, odmah se stavio na stranu svog sunarodnjaka, drugog je jednim udarcem usmrtio i, plašeći se da će ga ubiti, napustio je Misir. Čineći sve to, vidljiva je njegova stalna uzrujanost. Međutim, nakon što je Allah, dž. š., razgovarao sa njim i odgojio ga, Musa je naučio da ne strahuje ni od koga osim od Allaha, dž. š., i da se istinski oslanja i pokorava jedino Njemu. Ovo je veoma ilustrativan i lijep primjer razvijanja i sazrijevanja ljudskog karaktera - pod nadzorom Allaha, dž. š.

Odlazak i Nastanjivanje u Medjenu

Nakon što je napokon napustio Faraona, pored kojeg je odrastao, i njegov narod, Musa, a.s., se uputio u drugo mjesto, prema Medjenu. (Medjen je područje koje se nalazi istočno od Misira, iza pustinje Sina. To je, s obzirom na današnju geografsku sliku, područje koje se nalazi na samom jugu Jordana.)

Na medjenskoj vodi je zatekao dvije žene koje poje stoku. Ustručavale su se pred čobanima te im se, zbog toga, nisu približavale i čekale su sa napajanjem svoje stoke. Međutim, kao što se ističe u ajetima, Musa, a.s., je djelovao krajnje povjerljivo i neporočno. Žene se, zbog toga, nisu ustručavale pričati sa njim. Musau su rekle da im je otac veoma star i da su zbog toga primorane same ići na napajanje stoke, ali da, zato što paze na svoju čestitost, ne napajaju dok čobani ne odu. Na te njihove riječi, Musa, a.s., pritekao im je u pomoć i napojio njihovu stoku:

A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. "Šta vi radite?" - upita on. "Mi ne napajamo dok čobani ne odu" - odgovoriše one - "a otac nam je veoma star."

I on im je napoji... (Al-Qasas, 23-24)

U ovom slučaju je do izražaja došla Musaova, a.s., ljubaznost, pristojnost i dobrotvornost. Obratimo li pažnju, vidjet ćemo da je u ovom slučaju Musa, a.s., prišao dvjema sasvim nepoznatim osobama, uspostavio dijalog sa njima, pomogao im i zadobio njihovo poštovanje, a, s druge strane, dolazimo do zaključka da su osobe koje se u ajetu karakteriziraju kao ''čobani'', iskazivali jedno ponašanje sasvim suprotno Musaovom. Unatoč tome što su se upustile u dijalog sa Musaom, a.s., žene im se čak nisu ni približavale. Iz toga razumijemo da su ti ljudi, prema vanjskom izgledu, djelovali zastrašujuće, da su imali grub i neciviliziran pristup i da su djelovali nerazborito i neuljudno. (Allah, dž. š., je taj koji najbolje zna.)

Dakle, ono što dolikuje muslimanu je da silno izbjegava ponašanje nalik ponašanju ovih ljudi, koji se u Kur'anu spominju kao ''čobani'', te da, s druge strane, ugledajući se na Musaa, što je moguće više, razvijaju jedan pristojan, obziran, saosjećajan i neporočan pristup i djelovanje, ali i izgled koji će kod posmatrača odmah izazivati povjerenje.

U međuvremenu, isto tako treba obratiti pažnju i na to da se Musa, a.s., nalazio u duševnom stanju potpune predanosti Allahu, dž. š. Sasvim je napustio Misir, zemlju u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao. A sada, još nije bilo poznato kakav ga život očekuje. Bilo je sasvim sigurno da njegov naredni period života neće nalikovati onom prethodnom. Međutim, ni on sam nije znao kakvu mu je sudbinu Allah, dž. š., propisao. Svome Gospodaru se obratio slijedećom molitvom:

...A onda ode u hladovinu i reče: "Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!" (Al-Qasas, 24)

Iskrenost u molitvi čovjeka je u uskoj sprezi sa njegovim poimanjem i osjećajem da je Allah, dž. š., svemoguć, da dobro i zlo dolazi jedino od Njega i da, mimo Njega, nema drugog prijatelja i pomagača. Upravo, Musaova dova, navedena u prethodnom ajetu, je dova načinjena u izrazu potpunog razumijevanja ove tajne i pune predanosti Allahu, dž. š. Na ovu njegovu iskrenu dovu Svemilosni se odazvao i otvorio mu Svoju milost.

Pristojnost koju je Musa, a.s., ispoljio prema dvjema ženama, sa kojima se tek upoznao, bila je povod za njegov novi život. Dok se Musa, a.s., odmarao, jedna od žena kojima je prethodno pomogao je došla i prenijela mu poziv svoga oca, koji ga, zbog ukazane pomoći, želi nagraditi:

I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: "Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!" i kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: "Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!' (Al-Qasas, 25)

Musa, a.s., je učinio dovu Allahu, dž. š., ističući kako je muhtač svakog hajra, koji će doći od Njega. I, odazivajući se njegovoj dovi, Allah, dž. š., je Musau, a.s., pokazao nekoga ko će mu pomoći i kod koga će se, nakon straha od ubijanja, osjećati sigurnim. Musa, a.s., je posjedovao jedan jak stav koji je ljudima ulivao povjerenje. Inače, iako su se ustručavale od čobana, žene se nisu ustezale pred Musaom; vjerovale su mu i pričale sa njim. Štaviše, spominjući njegovu snagu i pouzdanost, jedna od njih je zatražila od oca da ga uzmu u najam:

"O, oče moj," - reče jedna od njih - "uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana." (Al-Qasas, 26)

Ovim riječima žena je sasvim otvoreno svome ocu stavila do znanja da Musaa, a.s., doživljava kao pouzdanog čovjeka. Nato je starac došao do zaključka da je Musa, a.s., doista častan insan te donio odluku da ga oženi sa jednom od svojih kćerki. Musov pouzdani izgled bio je povod ovoj odluci te mu je starac načinio slijedeću ponudu:

"Želim te oženiti s jednom od ove dvije kćeri moje" - reče on - "ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar."

"Neka bude tako između mene i tebe." - reče Musa - "Koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili." (Al-Qasas, 27-28)

Musa, a.s., je prihvatio prijedlog ovog starca, za koga iz Kur'ana razumijemo da je bio čestiti musliman, te naredni dio svoga života počeo provoditi u Medjenu. u početku, kada je bio u opasnosti od ubistva, Allah, dž. š., ga je izbavio vodom Nila; odatle, iz opasnosti od gušenja, odveo ga je na Faraonov dvor. Kada je u Misiru ponovo bio u opasnosti od ubistva, Allah, dž. š., ga je opet spasio i izveo u Medjen, na sigurno.

Stizanje u Dolinu Tuva i Prva Objava

Musa, a.s., je ostao dosljedan dogovoru koji je načinio sa starcem; godinama je ostao u Medjenu. Kada su se napunile dogovorene godine, prestao je i sporazum, koji je Musaa vezivao. Ispunjenjem roka, Musa, a.s., i njegova porodica su napustili Medjen. Dok je tako išao sa svojom porodicom, Musa, a.s., je na strani brda Tur, pored koga su prolazili, ugledao vatru. Pomislio ja kako bi mogao donijeti jednu zapaljenu glavlju, da se ogriju ili da donese kakvu vijest od onih pored vatre:

I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa čeljadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda. "Pričekajte!" - reče čeljadi svojoj - " vidio sam vatru, možda ću vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenu glavnju, da se ogrijete." (Al-Qasas, 29)

Kada Musa reče čeljadi svojoj: "Vidio sam vatru, donijet ću vam otuda vijest kakvu ili ću vam donijeti razgorjelu glavnju da biste se ogrijali." (An-Naml, 7)

Kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: "Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati." (Ta-ha, 10)

Ovaj slučaj iz kazivanja o Musau, a.s., ukazuje nam na još jedno Musaovo uzorno ponašanje. Musa, a.s., je bio čovjek koji je pažljivo promatrao događanja oko sebe, koji je bio u stanju izvući zaključak iz događaja sa kojima se susretne. A razlog tome je njegova svjesnost da su zbivanja oko njega stvorena od strane Allaha, dž. š., prema određenoj sudbini. Zato što je znao da je sve što vidi stvoreno Allahovom mudrošću, Musa, a.s., je svim događajima i stvarima pristupao logikom ukazane mu blagodati. To što je ugledao vatru na brdu, što je tako analizirao taj slučaj i što je otišao kod vatre primjer je pažljivog ponašanja vjernika. i to što je, idući vatri, Musa, a.s., išao sam, i što sa sobom, zbog njihove sigurnosti, nije poveo i porodicu, također je još jedan primjer razuma kojim ga je Allah, dž. š., obdario.

Allahov Razgovor Sa Musaom, a.s.

Kada je stigao do vatre na brdu Turu, Musa, a.s., suočio se sa jednom velikom činjenicom: Allah, dž. š., mu se obratio iz jednog drveta i učinio mu otkrovenje. Ovo prvo Allahovo otkrovenje Musau, a.s., na slijedeći način se ističe u Kur'anu:

A kad dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: "O, Musa, Ja sam - Allah, Gospodar svjetova! (Al-Qasas, 30)

A kad do nje dođe, neko ga zovnu: "O, Musa,

Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva.

Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj!

Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj - da bih ti uvijek na umu bio! (Ta-ha, 11-14)

Ovo je prva objava koju je primio Musa, a.s., i on je, od sada, Allahov poslanik. Allah, dž. š., mu je saopćio da ga je izabrao kao poslanika. Obratio mu se iz drveta i ukazao mu počast najčasnijom titulom koju čovjek može postići na dunjaluku.

U ovom slučaju koji se desio na brdu Turu postoji jedna veoma bitna tačka na koju treba obratiti pažnju: razgovor Allaha, dž. š., sa Musaom... Allah, dž. š., se Musau, a.s., oglasio iz drveta. Bio je toliko blizu Musau da je pričao sa njim. Zapravo, Allah, dž. š., je svakome toliko blizu da može pričati sa njim. Ilustracije radi, i u trenutku dok ovo čitate, Allah, dž. š., je Onaj koji vam je najbliži. Toliko blizu da može pričati sa vama, čuti vaš glas i učiniti da vi čujete Njegov glas. Allah, dž. š., nam je toliko blizu da čuje svaki naš razgovor. Štaviše, On nas čuje i kada šapućemo. O ovoj činjenici nas Allah, dž. š., obavještava u Kur'anu, ajetom ''...Mi smo čovjeku bliži od vratne žile kucavice'' (Qaf, 16). Nakon što se predstavio Musau, a.s., i saopćio mu da je On njegov Gospodar, Allah, dž. š., ga je upitao za njegov štap:

A šta ti je to u desnoj ruci, o, Musa?" "Ovo je moj štap" - odgovori on - "kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe." (Ta-ha, 17-18)

Nesumnjivo, Allah, dž. š., je znao da se u Musaovoj ruci nalazi štap. Ali, da bi ga odgojio i pokazao mu Svoju moć, od Musaa, a.s., je zatražio da ga baci:

Baci štap svoj!" i kad vidje da se poput hitre zmije kreće, on uzmače... (Al-Qasas, 31)

Baci svoj štap!" Pa kad ga vidje da se, kao da je hitra zmija, kreće, on uzmače i ne vrati se... (An-Naml, 10)

Kada je ugledao da se njegov štap, koji je stalno koristio, pretvorio u zmiju, Musaa je, kao što se saopćava u navedenim ajetima, obuzeo strah. Međutim, ovim događajem Allah, dž. š., je odgojio Musaa, podučio ga pokornosti i da se ne treba ničega bojati, osim jedino Allaha, dž. š.:

... "O, Musa, ne boj se! Poslanici se kod Mene ne trebaju ničega bojati!'' (An-Naml, 10)

"Uzmi je i ne boj se"- reče On - "Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. (Ta-ha, 21)

U skladu sa naredbom, Musa, a.s., je svoj štap uzeo natrag. Upravo, taj štap će on kasnije, kao mudžizu, koristiti protiv Faraona. Allah, dž. š., je nakon toga Musau ukazao još jednu mudžizu:

Uvuci svoju ruku u njedra svoja, pojavit će se bijela... (Al-Qasas, 32)

Što se tiče Musaove druge mudžize, ona je, kao što se navodi u prethodnom ajetu, izražena u izbjeljivanju njegove ruke. Zbog ovih neobičnih događaja realiziranih jedan za drugim, Musa, a. s, je osjetio uzbuđenost i strah. Međutim, Allah, dž. š., mu je naredio da se pribere i da sa tim mudžizama pojavi pred Faraonom:

...I priberi se tako od straha! To su dva dokaza od Gospodara tvoga Faraonu i glavešinama njegovim; oni su, zaista, narod raskalašeni." (Al-Qasas, 32)